Kako im mjesto učenja ne bi bile samo klupe, nastavnici i učitelji nastoje znanje prenositi vođenjem učenika na terenske nastave na kojima učenici skupljaju znanje u novim prostorima, gledajući i zapažajući detalje koje su gledali samo u udžbenicima. Naravno, na tim putovanjima uvijek je prisutan veseo duh druženja. Glavna organizatorica ovoga putovanja bila ja nastavnica Ana – Marija Glibo Biršić, a s učenicima su pošli i nastavnici Biljana Marković, Ivan Šumiga, Goran Đurđević, Jelena Pavlović, Kristina Šimić i Mario Trupinić. Posebno nam je drago što nam se i ovoga puta pridružila arheologinja profesorica Dubravka Sokač Štimac.
Prvo odredište bio je Cernik, od Požege udaljen 30 kilometara, u Brodsko – posavskoj županiji. Ovo se mjesto spominje još davne 1255. godine, a naseljeno je još u mlađem kamenom dobu. Zbog idealnog položaja između rijeke Save i Psunja, povijest je Cerniku dodijelila važnu političku, gospodarsku i kulturnu djelatnost. U centru mjesta nalazi se barokni dvorac na čijem je mjestu u 13. stoljeću sagrađena srednjovjekovna tvrđava. Služila je za obranu od neprijatelja iako nije mogla odoljeti turskom osvajanju. I u vrijeme Turaka Cernik dobiva važnu ulogu – postaje sandžak, tj. upravno sjedište s tisuću kuća i nekoliko džamija, a gledano današnjim očima – sandžak je bio neki oblik županije. Na prostora te tvrđave sagrađen je prekrasni dvorac u kojem su godinama, sve do 2. svjetskog rata, živjeli plemići. Kada bi neki plemić rekao kupio Cernik, to je značilo da je kupio i mnoga manja sela u okolici, kao i njihove posjede. Kao da netko kupi Požegu i s njom dobije sva sela do Kutjeva. U Cerniku su u vrijeme plemića izgrađene mnoge tvornice – industrijskog alkohola, tvornice za preradu drveta, iskopavani su mnogi rudnici, a Cernik je imao i puno obrtnika i trgovaca.
Pitate se zašto Cernik i danas nema takav značaj? Tadašnja carica Marija Terezija naredila je da se u 18. stoljeću izgradi grad Nova Gradiška koji je služio kao sjedište Vojne krajine, tj. bio je zapovjedništvo za vojsku koja je čuvala hrvatsku granicu uz Savu. Od tada je Cernik polako gubio svoj značaj. Ipak, ostao je značajan i po franjevačkom samostanu koji je izgrađen uz veliku crkvu sv. Petra i Pavla. Samostani su u 18. stoljeću imali važnu ulogu. Tada nije bilo škola i nisu svi bili pismeni. Oni koji su mogli priuštiti obrazovanje, pisati, čitati te učiti sve druge školske predmete, učili su kod svećenika. Cernik je, uz Požegu i Slavonski Brod, postao rijetko mjesto u ovom dijelu Slavonije u kojem se moglo steći znanje pa je tako postao i veliko kulturno sjedište.
Franjevački samostan postao je poznat po biblijsko – arheološkom muzeju. Nastao je nastojanjem dr. fra Tomislav Vuka, profesora na Fakultetu za biblijske znanosti i arheologiju u Jeruzalemu. On je prikupio izloške, priredio znanstvenu obradu, opisne tekstove i fotografsku dokumentaciju te postavio izložbu. Službeno je otvorena 2005. godine te prikazuje porijeklo i razvoj židovstva, kršćanstva, a posredno i islama. Izložba daje uvid u povijest ljudi od kojih je ponikla Biblija. Tako smo mogli vidjeti na desetke različitih izdanja Biblije. Tu se nalaze one na latinskom i grčkom jeziku, protestantska i ekumenska Biblija, najstarija hrvatska izdanja ove svete knjige te izdanja na drugim jezicima i pismima, a zanimljivo je bilo vidjeti i ćirilične Biblije. Ova različitost izloženoga svim posjetiteljima daje ekumenski motiv.
Izložba prikazuje i današnji izgled Svete zemlje, naročito četiriju glavnih novozavjetnih mjesta: Betlehema, Nazareta, Kafarnauma i Jeruzalema. Osim fotografija ovih mjesta, tu se nalaze i arheološki ostaci uporabnih predmeta iz Isusovog vremena. Gledajući posude i plitice za razne tekućine, keramičke svjetiljke i druge slične predmete, vjerno si možemo dočarati doba Isusa Krista te prvih početaka Crkve.
Pri povratku smo prošli pokraj cerničkoga dvorca u kojem je jedan od posljednjih stanovnika bio poznati hrvatski slikar Ferdinand Kulmer.
Na povratku u Požegu, s glavne smo ceste skrenuli prema arheološkom nalazištu Rudina. Zahvalni smo na stručnom vodstvu poznate požeške arheologinje profesorice Dubravke Sokač Štimac koja je vodila arheološka iskapanja na ovom lokalitetu, a sada je članica Povijesnog društva Požega. O ovom nam je povijesnom dragulju nastavnik povijesti Goran Đurđević rekao da se Rudina prvi put spominje u izvorima iz 13. st., osnivači su najvjerojatnije bili pripadnici roda Borića, a pronađene su papinske bule (pečati na dokumentima) povezane s dokumentima koje su pape slali u rudinski samostan. Najviše dokumenata ima iz prve polovice 15. st. što je vrijeme koje prethodi samom padu rudinskog samostana u ruke osmanlijskih osvajača. U kasnijem razdoblju dolazi do uništavanja samostana jer se koristi kao kamenolom.
Profesorica Sokač opisala nam je povijest svojih istraživanja te sve važnije nalaze (od ranokršćanske grobnice iz 3./4. st., s prikazom ribe kao simbola kršćanstva, natpis BRAT IAN koji je najstariji latinični natpis na hrvatskom jeziku, zatim kristogram, ČRIZ što označava godinu 1129. te svjetski poznate rudinske glave. U nastavku smo obišli ostatke samostana (samostanska crkva, dvorište, knjižnica, radionice).
Važno je znati da se na ovom lokalitetu ispod ostataka benediktinskog samostana iz 13. stoljeća nalaze i ostaci rimske građevine.
NOVINARSKA SKUPINA
Mario Trupinić, prof.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
