Osnovna škola Antuna Kanižlića Požega

   Biti roditelj jedan je od zahtjevnijih poslova koje pojedinac treba obaviti u životu. A biti DOBAR roditelj, zadatak je u kojem ponekad mi roditelji pretjeramo. 

Tijekom povijesti, pogled na to što znači biti dobar roditelj se mijenjao. Od vjerovanja da je dijete primarno zločesto, te da batinama i drugim postupcima treba iz njega istjerati zločestoću (koje je bio karakteristično za srednji vijek) pa do danas, kada su potrebe i želje djeteta centar oko kojeg se okreće obitelj, odgoj je prošao veliku transformaciju. 

Danas dominira vjerovanje da su djetetove potrebe izvor, početak i temelj na kojem se treba temeljiti obiteljska dinamika. Roditelji služe (većinom) tome da zadovoljavaju djetetove potrebe. Vrlo često možemo vidjeti da roditeljske potrebe ostaju „negdje sa strane" dok su prioritet djetetove. Razvoj djeteta prestaje biti djetetova briga i postaje primarna briga, a ponekad i opsesija, roditelja. 

S jedne strane je to dobro - smanjio se broj zanemarujućih roditelja, djeci su ponuđene razne opcije i mogućnosti kojima se može poticati njihov razvoj, znanost ima brojna saznanja što je dobro za djecu i razvoj njihovih neuronskih krugova... No s druge strane, brinući o razvoju djece, tko brine za razvoj roditelja? Što prepuštamo onda djeci? Što je njihov posao, njihova briga, njihova obaveza?

Pronaći pravu ravnotežu u roditeljskom ponašanju je umjetnost. Ponekad, u najboljoj namjeri, u toj umjetnosti i pretjeramo. Brinući se za djetetove potrebe i želje, odemo toliko daleko da djetetu ponudimo sve - i onda smo nezadovoljni kada dijete ne primijeti koliko smo žrtvovali da mu damo to „sve".
 

U želji da budu što više sa djecom, tendencija je majki iz Velike Britanije (ali i drugih zemalja) ostati kod kuće, ne raditi ili raditi od kuće. Sve se više majki odlučuje za tu opciju, slušajući savjete stručnjaka, psihologa, pedagoga, sociologa... No kako zapravo izgledaju ti dani? Bojeći se da dijete ne bude uskraćeno u nekom aspektu razvoja, dane provode razvozeći ih na razne aktivnosti (sport, jezik, ples, igraonice...), te je vrijeme provedeno s djecom ograničeno uglavnom na auto. Kod tako velike žrtve roditelja, za očekivati je da dijete u svim aktivnostima beskrajno uživa i bude u njima beskrajno uspješno. Kada to nije tako, roditelji, opravdano, budu ljuti, jer su uložili puno novaca i vremena da bi djetetu omogućili sve te stvari koje oni nisu imali prilike imati. Ne postavljajući pitanje koliko to djetetu zaista treba.

Ili kada roditelj potroši pola svoje plače na raznorazne instrukcije kako bi djeca savladala gradivo koje im ide teže? Ili je dobro pripremila za upis fakulteta? 

Igraonice, tečajevi, treninzi... su vrlo korisni djeci, u razumnoj mjeri. Ono što je također korisno djeci je i slobodno vrijeme. I dosada - jer ona potiče djetetovu kreativnost da osmisli nove igre, da istraži nove stvari. Servirajući djeci pomno organizirane dane, ne serviramo im nešto jako bitno - mogućnost da vježbaju donošenje odluke oko toga što im se sviđa. Mogućnost da nauče sami upravljati svojim vremenom. Mogućnost da se bore za ono što vole. 

Danas se uspjeh mjeri brzinom - od prvog dana rođenja djeteta kada se s neskrivenim odobravanjem gledaju roditelji one djece koja su se preokrenula već sa dva mjeseca, prosjedila sa pet mjeseci i prohodala s devet mjeseci. Koja sa dvije godine znaju brojati, a sa četiri čitati. Što prije i što ranije što više stvari savladati - to je postalo mjerilo uspjeha. Što većim brojem informacija koje pokušavamo (uz pomoć drugih stručnjaka) "ubaciti" u djetetovu glavu pokušavamo mu dati dobar start, dobre temelje. Tako da danas imamo djecu kojima je intelektualni razvoj nadprosječan, a emocionalni i socijalni ispodprosječan. 

Činjenica je da poticanjem djeteta, edukativnim igračkama, didaktičkim materijalima pomažemo i razvijamo djetetove sposobnosti - ali pitanje je u kojem trenu to prestaje biti poticanje, a počinje biti mučenje. 
 

Da li prerevni roditelji mogu svojoj djeci učiniti više štete nego koristi? Pod motom da radimo sve za djetetove potrebe, ponekad te potrebe previdimo - s idejom da dijete treba strani jezik početi učiti što ranije i da je to nešto što će mu koristiti u životu, zaboravljamo da je djetetu prva potreba s četiri godine igra. I da učenje stranog jezika u tako ranoj dobi, ako ga ne koristi, nema nekog prevelikog efekta. 

O tome kako hiperroditeljstvo „pokorava" sve više roditelja i zemalja svijeta, detaljno je u svojoj knjizi Pod pritiskom pisao kanadski pisac Carl Honore, koji je proanalizirao kako japanski, američki, skandinavski, britanski... roditelji zaboravljaju uživati u svojoj djeci kao takvoj - ne pokušavajući od njih načiniti nadljude, male robote, koji će sve znati i moći, a sve sa dobrom idejom - da im što više vrata u životu bude otvoreno.

U današnje vrijeme, kada je toliko novih stvari ponuđeno i djeci i odraslima, kada doslovno plivamo u moru informacija i savjeta što napraviti da bi dijete bilo zdravo, uspješno, sretno... zaboravljamo jednu beskrajno važnu činjenicu. Niti jedan američki / britanski / nizozemski ili bilo koji drugi psiholog ili neki drugi stručnjak ne može znati kakvo je vaše dijete i što njemu treba. Vaše dijete je unikat, koje živi s unikatnim roditeljima u unikatnom okruženju. Nikako pravilo ne vrijedi na svu djecu svijeta, nikakva uputa se ne može primijeniti na sve obitelji uspješno. Nikakvog recepta nema.
 

Jedina osoba koja zna što djetetu treba je dijete samo. Da bi znalo što mu zaista treba, mora proživjeti frustraciju kada nešto nema, žalost kada nešto izgubi, te tek tada može imati potrebu jasno izreći svoju želju. Tada na scenu nastupa roditelj koji odlučuje da li tu želju može ispuniti ili ne. Razmišljajući unaprijed što sve djetetu treba ili će mu trebati u životu, te onda mu to i dati (servirano na pladnju), uskraćujemo djetetu predivnu mogućnost istraživanja ovoga svijeta.  Naravno da će se opeći ponekad. Ali da li je priprema djeteta za pravi život učenje da se nikad ne bi trebao opeći, ili učenje što da napravi sa tom ranom? Da li smo pripremili dijete za život ako ono nikad nije iskusilo ljutnju ili ako smo mu dozvolili da iskusi ljutnju, jer tek tada može naučiti kontrolirati ju?

Tanka je granica između hiperroditelja i roditelja. Svi ćemo ju kad-tad preći. No, koristeći termin koji je osmislio danski obiteljski psihoterapeut Jesper Juul, ako dijete gledamo s ravnopravnim dostojanstvom, kao jednakoga, te ako sebe gledamo kao roditelja sa svojim strahovima, željama, potrebama, i uvijek budemo autentični, vjerni sebi, znat ćemo se znati vratiti kada i pređemo tu granicu. 

Roditelj je konačno tu da živi S djetetom, a ne UMJESTO njega. 

izvori: 
Klarin, M: Razvoj djece u socijalnom kontekstu
Honore, C: Pod pritiskom
Jesper Juul: Vaše kompetentno dijete
_____________________________________________________
_{članak napisala: 
Sandra Matošina Borbaš, prof. psihologije}

_{Članak preuzet s portala :}http://obiteljskicentar.hr/vijesti/1433/