Osnovna škola Antuna Kanižlića Požega

   Nije moguće naučiti našu djecu kako da  budu sretna jer je sreća individualna i  specifična za svakoga. No, možemo im  svojim ponašanjem pokazati kako uživati u  životu i prenijeti im svoja iskustva.

Ljudi koji znaju uživati u životu, koji su sretni i cijene svaki trenutak najvjerojatnije su odrastali uz roditelje koji su se znali zabavljati i bili su generalno sretni ljudi. Ili su možda imali prijatelje koji imaju takve roditelje pa su mogli vidjeti što njihova obitelj propušta i postati drugačiji od svojih roditelja.

Učenje pravila i postavljanje granica

Kako bismo djecu odgojili u zdrave, samostalne i funkcionalne osobe, važno je učiti ih o svijetu i društvenim pravilima. To učenje kreće od pravila ponašanja u kućanstvu. Ne moramo biti strogi roditelji kako bi naša djeca imala ideju o granicama i prihvatljivom ponašanju. Upravo jasne granice u kojima djeca znaju što mogu očekivati kao reakciju na neko njihovo ponašanje te što je u redu, a što ne, omogućuju djeci razvoj samostalnosti u sigurnom okruženju. Bez granica djeca ne mogu naučiti o svojim emocijama i kako se nositi s onim neugodnim poput ljutnje i frustracije. A sve su emocije jednako vrijedne i važne u postizanju zadovoljstva u životu. No, roditeljstvo ne staje na tome da djecu pustimo u svijet kao samostalne i sposobne ljude, već kao sretne i ispunjene osobe.

Sreća i zadovoljstvo se ne mogu naučiti

Sreća i zadovoljstvo ne poznaju pravila i stoga ih se ne može naučiti. Nisu univerzalni, već za svakoga specifični i drugačiji. Zadovoljstvo je sasvim individualno i sačinjeno od mješavine načina razmišljanja, sjećanja, nesvjesnog u nama, našeg tijela te naših emocija. Svi mi možemo koristiti slične riječi kako bismo opisali toplinu sunca, zagrljaj voljene osobe ili ljepotu neke pjesme. No, zaista opisujemo sasvim drugačije iskustvo koje se nalazi u podlozi tih riječi. Svatko od nas svijet doživljava na svoj način, posebnim doživljajem i percepcijom koji ovise o prethodno navedenim čimbenicima. Ne možemo zamisliti i razumjeti tuđe zadovoljstvo bez da krenemo od znanja koje imamo o vlastitom zadovoljstvu. Ako krenemo svoju djecu učiti zadovoljstvu, možemo to činiti samo iz onoga što za nas predstavlja zadovoljstvo, što nama pruža užitak. A naša djeca su drugačija od nas, koliko god nam je to teško prihvatiti i u njima će zadovoljstvo buditi neke sasvim druge stvari koje će tek otkriti. Ono što možemo je pružiti im podršku u tom otkivanju i pokazati im što je uživanje u životu na vlastitom primjeru.

Poticanje otkrivanja zadovoljstva i sreće

Roditelji imaju ključnu ulogu u životu djece u vidu modela, djeca uče sve što vide od nas, upijaju poput spužve. Prvi je korak u usmjeravanju djece prema zadovoljstvu i sreći da se roditelji znaju opustiti i zabavljati, da uživaju u dječjoj igri i dječjem svijetu. Važno je djeci pružati podršku u otkivanju novih stvari, bile to igračke, okusi, mirisi, emocije, te raditi to s entuzijazmom. To znači dijeliti djetetov entuzijazam u vezi bilo čega, neovisno o tome sviđa li se nama zaista što dijete recimo obožava zelene cipele. To je važno čak i kada ne razumijemo „u čemu je velika stvar“. Na taj način možemo i mi od djece naučiti opet biti djeca i oduševljavati se „nevažnim“ stvarima u svijetu odraslih. Također, važno je djeci omogućiti da im se nešto ne sviđa, da ne vole neku hranu i slično.

Možemo djecu naučiti da uživaju u nečemu, ali da to ne smije štetiti drugima. Primjerice, lovljenje leptira može biti zabavno, no nije u redu nauditi živim bićima. Također, možemo ih učiti da je zabavnije i pruža veće zadovoljstvo kad to što volimo dijelimo s drugima. Primjerice, pojesti puno slatkiša može biti vid uživanja, ali užitak je još bolji ako ih podijelimo s najboljim prijateljima. Na taj način ih učimo o našim iskustvima, ali ih i podržavamo da sami otkriju svoj recept za sreću. 

Foto: Naturala.hr

Izvor:http://www.insideout.hr