Naslov ne najavljuje bajku o Snjeguljuci i kraljici koja je opterećena mladolikim izgledom, već naslov upućuje na propitivanje slike o sebi – kakav sam ja to, tko sam zapravo i vrijedim li uopće.

 

Odgoj i samopouzdanje

      Prosječni roditelj provede dnevno u prosjeku 14,5 minuta komunicirajući s djetetom. Od toga 12,5 minuta potroši na kritiziranje djeteta i njegova ponašanja. Stoga, ne čudi kako većina djece zaključi kako roditeljima nisu važna i kako ništa ne mogu učiniti kako treba.

Zašto na početku priča o roditeljima i samopouzdanju djeteta?

Roditelji su obično prvi i glavni izvor informacija, oni su modeli od kojih djeca uče ponašanja i razne stvari. Dijete od roditelja dobiva povratne informacije o tome koliko su voljeni, dobri, pametni, lijepi i uspješni. Ako dijete ne dobiva takve informacije, vjerojatno će imati nisko samopouzdanje što u velikoj mjeri utječe na školski uspjeh, odnose s drugim ljudima, kreativnost te drugo. Stoga, važno je da roditelj bude pravi vrtlar u njegovanju samopouzdanja kod svog djeteta.

Svaki roditelj želi imati dijete koje će biti visokog samopouzdanja, odnosno koje će biti sposobno razmišljati, donositi odluke, rješavati razne probleme, biti otvoreno za druženje i suradnju, kreativno i primjerenog ponašanja. No, što roditelji mogu učiniti?

Samopouzdanje nije nešto s čime se dijete rodi. Roditelji su ključni za djetetov rast i razvoj, oni su njegovatelji i graditelji dječjeg samopouzdanja u najranijoj dobi.Nema recepta niti škole kako biti dobar roditelj, no pokazalo se da roditelji koji imaju autoritativni stil odgoja postižu uspjeh u odgoju djece jer su brižni i topli, postavljaju djetetu zahtjeve primjerene dobi i sposobnostima. Komunikacija im je dvosmjerna jer pitaju dijete za mišljenje i vode računa o njegovim osjećajima, a objašnjavaju svoje odluke. Takav stil odgoja doprinosi razvoju visokog samopouzdanja kod djeteta.

Često roditelji zbog raznih obveza ne slušaju dijete kada im nešto govori ili paralelno obavljaju neki drugi posao. Dijete traži pažnju, ponekad ima potrebu samo nešto podijeliti s roditeljima, svoj doživljaj ili osjećaj, a ne slušati kritike i ono što nije dobro učinilo. Često su roditelji ti koji pitaju dijete kako je bilo u školi, na što dijete odgovori „Dobro“ i tu staje razgovor. Takva komunikacija je jednosmjerna jer je obično usmjerena na akademsko postignuće, tj. samu ocjenu, a zanemaruju se djetetovi osjećaji, sposobnosti i trud.

Da bi roditelji zaista čuli svoje dijete, poželjno je da ga slušaju otvorenim umom, da zaista čuju što im dijete poručuje. Trenuci u kojima ih roditelji aktivno slušaju važni su za razvoj njihova samopouzdanja jer razvijaju pozitivnu sliku o sebi i svojim sposobnostima. Da bi dijete voljelo sebe, treba imati osjećaj da ga roditelji vole. Mnogi roditelji svoju ljubav prema djeci automatiziraju, odnosno misle da se podrazumijeva sama po sebi, no iskustva pokazuju suprotno – djeci je potrebno to pokazati. Nakon podatka da oko 15% djece ima emocionalnih poteškoća, zasigurno ćete se pitati je li vaša slika o sebi pozitivna ili negativna, te kako se osjeća vaše dijete ili učenik.

U hrvatskom se obrazovnom sustavu prenaglašava akademska komponenta postignuća učenika, odnosno zanemaruje se socio-emocionalni status djeteta pa stoga ne čudi što sve veći broj djece ima nekakve emocionalne probleme, stalno su izložena nekakvom natjecanju, uspoređivanju jednih s drugima.

Budući da je još u 19. st., u području psihologije ličnosti, porastao interes za pitanje kako osoba doživljava i vrednuje sebe, ne treba marginalizirati važnost pozitivne slike o sebi. Svatko se kad-tad zapitao tko je i kakav je. Konstrukt self-koncepta ili samopoimanja sve se češće ističe po svojoj važnosti. James, koji je 1980. g. i uveo pojam self-koncepta, navodi kako se osoba prosuđuje na osnovi sposobnosti. Prema Rogersu, svatko od nas trebao bi imati realnu sliku o sebi, kao i idealnu sliku, onakav kakav bi volio biti. Prema tome, može se reći da jesamopoštovanje uvjerenje pojedinca u vlastite sposobnosti, važnost, uspješnost ili vrijednost. Ima tri dimenzije – znanje o sebi (samoopisi u terminima dobi, spola, zanimanja i drugo), očekivanja od sebe (što osoba jest i što bi mogla/željela biti) i vrednovanje sebe (u pozitivnom ili negativnom terminu). Svatko ima sliku o sebi, bilo pozitivno, bilo negativnu. Na temelju slike o sebi osoba objašnjava svoja prošla, sadašnja i buduća ponašanja.

Visoko i nisko samopouzdanje

Kako je čovjek društveno biće tako ima potrebu za poštovanjem (kada drugi misle da vrijediš) i za samopoštovanjem (kada sam misliš da si važan). Svatko je unikat na svoj način i mala djeca ne gledaju druge oko sebe prosuđujući i etiketirajući po izgledu i drugim osobinama, no „problem“ nastaje s odrastanjem.

Polaskom u školu, dijete već ima određenu sliku o sebi. S vremenom, počinje se vrednovati na osnovi povratnih informacija koje mu drugi šalju o njemu te se počinje uspoređivati s vršnjacima. Problem je kada dijete neprestano dobiva negativne povratne informacije (Nisi ovo dobro uradio. Stvarno si glup. Pogledaj se, vidi kako si debeo.). Učenik se počinje osjećati tužno, misli da nije dovoljno dobar poput drugih, da ne može uspjeti, povlači se iz društva i počinje se gledati „iskrivljenim naočalama“ drugih. Nastaju negativne misli i osjećaji, što automatski narušava djetetovu sliku o sebi i rezultira niskim samopoštovanjem koje se odražava i na uspjeh u školi.

Takav učenik misli da ne može uspjeti, da ne može dobro riješiti test ili nešto učiniti, postaje plašljiv i nesiguran, obeshrabren te se boji novih stvari. Učenici niskog samopouzdanja skloniji su pritisku vršnjaka i daju se nagovoriti na razne stvari ne bi li dobili pažnju i naklonost drugih. Ako se na vrijeme ne prepozna što je razlog da se učenik počinje tako osjećati i doživljavati, može se dogoditi da dijete počinje mrziti školu jer ju doživljava kao negativno mjesto zbog takvog iskustva. Također, važno je na vrijeme ohrabriti dijete, biti podrška i ukazati mu na dobre strane i sposobnosti, da je vrijedan.

Za razliku od učenika niskog samopouzdanja, učenici visokog samopouzdanja su sigurni u sebe, vole svoje vrline i mane, osjećaju se vrijedno, uporni su, misle pozitivno i vjeruju da mogu uspjeti, poštuju sebe i druge, pažljivi su i brižni. Na neuspjeh gledaju kao na mogućnost učenja na vlastitim greškama i druga djeca i odrasli lako ih prepoznaju.Takvo doživljavanje sebe i pozitivne misli dovode do boljeg raspoloženja, otvorenosti za druženje.

Kako ne biste dobili sliku o tome da je sve crno ili bijelo glede samopouzdanja, treba reći kako većina osoba ima samopouzdanja u nekim situacijama i na nekim mjestima, dok je u drugima nesigurna. Važno je raditi upravo na tim „nekim drugim situacijama i mjestima“ – što je to što potiče nelagodu, nesigurnost i narušenu sliku o sebi. Isto je i kod učenika.

Školski uspjeh i samopouzdanje

Škola ima veliku ulogu u odgoju djeteta jer dijete na osnovi uspjeha koji postiže u školi formira sliku o sebi. Djeca već od prvog do četvrtog razreda počinju shvaćati tko su oni i kakvi su, shvaćaju da imaju određene sposobnosti, da su (ne)uspješniji od drugih. Već u tom periodu sebe opisuju na osnovi samoevaluacije te se vole uspoređivati. Važno im je što o njima misle vršnjaci.

U tom periodu, osim opisa na osnovi fizičkih osobina, djeca se opisuju i na osnovi manje vidljivih obilježja kao što su emocije („Sretan sam.“), određene kategorije („Ja sam nogometaš.“) te usporedbe s vršnjacima („Ja najljepše crtam u razredu.“).  Navedeno je posebno značajno za period od sedme do devete godine, a kasnije školski uspjeh nije toliko važan temelj za formiranje slike o sebi. Atribuiranje (ne)uspjeha značajno utječe na sliku koju dijete ima o sebi.

Uz roditelje, nastavnici imaju ključnu ulogu u razvoju samopoštovanja kod djece. Važno je prepoznati u čemu je učenik dobar te ga poticati da dodatno razvija određene sposobnosti.

Primjerice, ako se učenik odlično likovno izražava, važno ga je poticati u tome području i poslati mu poruku da je sposobno, ali i poticati ga u onim područjima u kojima je možda manje dobro. Dakle, ukazati na pogreške, ali uz neku pohvalu, ili pronaći onu „svjetlost na kraju tunela“ (Uvijek ima nešto što je dobro napravilo, samo je važno da odrasli žele gledati tim naočalama).

Važno je da se svaki učenik osjeća sigurno i da mu učitelj pomogne u otkrivanju dobrih strana i spoznaja za što je sve sposoban. Zbog nesigurnosti u obiteljskom ili školskom okruženju, mnogi učenici skloni su lažnom samopoštovanju što se negativno odražava na njihovu emocionalnost i odnose s drugima. Kako bi se to spriječilo, važno je poslati poruku kako loša ocjena ne znači i biti loša osoba. Tada će dijete biti motivirano za rad i osjećat će se prihvaćeno u razredu i školi.

Učitelji su važne osobe u životu svakog djeteta, stoga je korisno da mu pomognu upoznati sebe kako bi mogao razvijati i ojačati svoje dobre strane.

Na kraju, može se reći kako je slika o sebi prilično stabilna struktura, no nije na odmet ponekad poraditi na sebi i odnosima s drugima. Najbolje se ostvaruje kroz komunikaciju s drugima uz kvalitetne povratne informacije. Samopoštovanje je novi korak na putu prema uspjehu te je važno da roditelji, učitelji i „svi veliki“ pomognu djetetu napraviti prvi korak na njegovom putu prema uspjehu.

Preuzeto s portala :http://www.istrazime.com