Osnovna škola Antuna Kanižlića Požega

Završna priredba povodom Dana Škole, održana 13. lipnja 2017. u Gradskom kazalištu, opet je na prisutne goste ostavila velik dojam i izmamila glasan i dugotrajan pljesak.  Iza uspješne priredbe stoji učiteljica Valentina Mirković s kojom smo porazgovarali o tome na koji je način osmislila i ostvarila priredbu te kako ona gleda i doživljava rad na ovakvom projektu.

Što nam je donijela ovogodišnja priredba povodom Dana Škole?

Na završnoj priredbi povodom Dana Škole, koja se odvijala u Gradskom kazalištu 13.lipnja s početkom u 19 sati, i ove smo se godine, kao i prethodne tri, bavili temom Požega – grad kulture. Ovaj puta  podnaslov naše tematske priredbe bio je Znanost i umjetnost. Završna priredba svojevrstan je sukus događanja u školskoj godini, pa je tako bilo i sada. Glavni je dio priredbe nosio naziv Dan otvorenih vrata i u njemu smo željeli pokazati što sve učenici i učitelji rade tijekom godine na izvannastavnim aktivnostima. Novina je što su se prvi puta na sceni za Dan Škole, u glavnome dijelu, pojavili i uspješno predstavili učenici i učitelji iz područja prirodnih znanosti kao što su matematika, geografija i kemija ili iz tehničkoga područja s izradom tvorevina te robotikom i korištenjem suvremene tehnologije u snimanju. Mlađi uzrasti bavili su se ekologijom i zanimljivim pokusima iz mamine kuhinje, povijesti pismenosti u gradu i zavičaju, ali i poveznicama s današnjim vremenom mobitela i računala i važnosti očuvanja tradicijske kulture kroz stare napjeve  kao ishodišta identiteta. Ne smijemo zaboraviti naše male i velike plesače i zboraše uvijek prisutne u događanjima svojim stvaralaštvom. Osobito zadovoljstvo nam je sad već tradicionalna suradnja s Plesnim studiom Marine Mihelčić i Umjetničkom organizacijom Plesne radionice Ilijane Lončar te predstavljanje Laure Lončar, naše nekadašnje učenice, svojom koreografijom.

Spomenuli ste glavni dio, Dan otvorenih vrata. Što je još činilo priredbu?

Svečanost je započela himnom koju su nadahnuto otpjevale dvije učenice. Kako prethodnih, tako je i ove godine dramska družina pripremila scensku igru kao uvodni i završni dio priredbe.

U Vašem konceptu školske priredbe nema voditelja kao uobičajenih sudionika takvih zbivanja?

Ne, u  ovakvoj koncepciji koju ostvarujemo već četvrtu godinu nema potrebe za voditeljem ili voditeljima kao takvima.  2014. kada smo prvi puta radili projekt Požega – grad kulture svojevrsna pripovjedačica i moderatorica bila je Zlata Kolarić – Kišur koju su utjelovile tri djevojčice različitoga uzrasta. Ovaj put  scenskom igrom U Muzeju dramska je skupina predstavila neke od brojnih značajnih ličnosti iz povijesti i sadašnjosti našega grada. Riječ je o umjetnicima i znanstvenicima koji su važni ne samo u našim lokalnim okvirima već vrlo često i hrvatskim, europskim, ali i svjetskim.

Možete li navesti njihova imena?

Naravno. Našli su se tu: Antun Kanižlić, svećenik, pisac i učitelj, čije ime s ponosom nosi naša Škola; Miroslav Kraljević, slikar i njegov djed, Miroslav Kraljević, književnik;  Julije Kempf, Josip Eugen Tomić, Zdenka Marković, Mia Oremović, Vilma Nožinić, Željko Marković i Andrija Štampar. Spominju se i imena iz konkretne sadašnjosti kao što je primjerice akademik Dubravko Jelčić,  koji je ove godine dobio nagradu Vladimir Nazor  za životno djelo, pjesnikinja Lana Derkač koja je gostovala te 2014., kada smo započinjali s ovim projektom, u našoj Školi  i nazočila ovoj priredbi uz same riječi hvale za sve sudionike. Ovdje je i Branko Hribar, pisac za djecu, čiji se lik dječaka Adama i njegove družice Ane na poseban način, u suvremenim okolnostima, pojavljuju na kraju priredbe u dijelu koji nosi naziv Povratak kući  problematizirajući odlazak ili ostanak u ovom našem lijepom gradu koji odiše starinom i kulturnim naslijeđem i koji je neminovno dio našeg zajedničkog i osobnog identiteta te kao takav zaslužuje poštovanje i brigu.

Što biste poboljšali za ubuduće?

Prije svega bilo bi mi drago omogućiti svim učenicima Škole gledati i doživjeti priredbe. Potrebno je poraditi i na boljoj uvježbanosti odnosno pripremljenosti za scenu i bržoj izmjeni točaka. Nije puno i neizvedivo, ali trebamo imati na umu pretrpanost i zahtjevnost školskih i izvanškolskih obveza te značajan broj sudionika koji moraju biti ustrajni i strpljivi te snalažljivi na pozornici i iza nje. Mnogima je to prvo iskustvo te im stoga nije nimalo jednostavno.

Imate li nešto još reći na kraju ovog našeg razgovora?

Zahvaljujem svim sudionicima u ostvarivanju priredbe, učenicima i učiteljima, roditeljima, ravnateljici gđi M. Samardžija  na potpori i prigodnim riječima, gradonačelniku gosp. D. Puljašiću koji se prigodno obratio kratkim govorom, dogradonačelniku gosp. F. Trohi te svim ostalim uvaženim gostima koji su uveličali svojim prisustvom svečanost proslave Dana Škole. Posebno bih se zahvalila gđi Mirjani Bajić, našoj nastavnici Hrvatskoga jezika, koja je sve ove četiri godine otkako sam započela raditi završnu školsku priredbu bila uz mene i pomagala mi svojim dragocjenim savjetima vezanima uz dramski dio. Gđi Bajić je ovo posljednja priredba na kojoj je radila i stoga joj se još jednom od sveg srca zahvaljujem.

Hvala na razgovoru.

Hvala vama.