Osnovna škola Antuna Kanižlića Požega

Povodom Mjeseca hrvatske knjige našu je Školu posjetio književnik Božidar Prosenjak.

Susret je organiziran 20. listopada u knjižnici za sve učenike, a osobito za učenike sedmih razreda kojima je autorov roman Divlji konj u popisu obvezne lektire.

Puni iščekivanja književnika su dočekali brojni učenici, nastavnice Hrvatskoga jezika i knjižničarka koja je otvorila ovaj zanimljivi književni susret.

Učenice Dora Lovrić (7. c) i Antonija Matraković (7. c) pozdravile su književnika i zaželjele mu dobrodošlicu dok su se iza njihovih leđa nazirali plakati s likom Divljeg konja koje su izradili učenici Borna Belunjak (7. a), Ema Novak (7. a) i Ružica Pavlić (7. d).

Nakon govora dobrodošlice riječ je prepuštena malim čitateljima Divljega konja. Učenici su nizali svoje dojmove o pročitanom romanu dok ih je književnik pozorno slušao. 

Pročitajte neke od njih:

Roman Divlji konj ostat će mi u pamćenju kao prvi alegorijski roman koji sam čitao. Bilo je zanimljivo pratiti toliko prenesenih značenja koja se nižu jedno za drugim i potiču na razmišljanje o životu. (Matko Matišić, 7. b)

Djelo mi se svidjelo jer je lako čitljivo, nema nepoznatih riječi pa sam rado čitala ono što razumijem i nisam se zamarala stalnim pogledavanjem u rječnik nepoznatih riječi. (Gabrijela Dolibašić, 7. b)

Pročitavši Divljeg konja, najviše su mi u pamćenju ostale mudre misli i životne poruke o životu kao što je: „Tko odustane, taj je unaprijed izgubio bitku.“ U životu je najlakše odustati i reći da nešto ne možemo. Ako odustajemo i prije nego što smo počeli učiti za ispit misleći da mi to ne možemo, onda ćemo sigurno dobiti jedinicu, a ako se trudimo i u školi i kod kuće, sigurno ćemo postići dobre rezultate. (Sara Maurus, 7. b)

Osobito mi se sviđa što je u središtu pozornosti konj, a ne neka druga životinja jer su konji najplemenitije životinje i ja ih jako volim.

(Lucija Polić-Strinić, 7. b)

Divlji konj živi u divljini, slobodnoj prirodi. Zamislio sam da sam i ja u prirodi, slobodan, bez obaveza, samostalan, bez nadzora roditelja i škole. Mogu raditi što želim i volio bih vidjeti koliko bih dugo mogao živjeti na takav način. (Karlo Bleiziffer, 7. b)

Osim dojmova i mišljenja o knjizi, književniku je prikazana i računalna igrica Gdje je Divlji konj? koju je izradio David Matijanić, učenik 7. b razreda.

Božidar Prosenjak bio je toliko oduševljen izrečenim dojmovima i računalnom igricom da nas je zamolio da mu sve pošaljemo kako bi imao uspomenu na ovaj susret.

Nakon učeničkih dojmova autor se obratio učenicima govoreći im poučne životne priče. Uz dosta entuzijazma i humora ispričao je kako se od Najbolje zadaće na svijetu može postati književnikom. Svojim je opuštenim pristupom razveselio sve prisutne koji su mu nakon njegova govora postavili nekoliko pitanja. Učenike je zanimalo na koji se način može surađivati s časopisima za mlade, zašto je autor izabrao baš konja za glavnog lika svoga romana te ima li kućne ljubimce. 

Ugodni susret s Prosenjakom zaokružili smo intervjuom koji su vodile učenice 7. a razreda Hana Ivanković i Ivona Perić.

Pročitajte kako je tekao razgovor.

Dragi književniče, zahvaljujemo Vam što ste došli u našu Školu i nadamo se da Vam se svidio naš program. Mi smo Ivona i Hana i za kraj ćemo Vam postaviti nekoliko pitanja.

Božidar Prosenjak:  Hvala Vama što ste me ugostili.

Znamo da niste prvi put u Požegi. Kako Vam se sviđa naš grad?

Uvijek postoje gradovi koje čovjek posebno nosi. Požega je grad koji mi je ostao u toplom sjećanju, baš kao i Split. U Splitu smo imali dosta književnih susreta i nisam znao što me tamo čeka s obzirom na nogometnu napetost koja vlada u tom gradu, ali su nas krasno dočekali. Požega mi je posebno draga, ali vam neću reći zašto.

Kakav je osjećaj biti poznat?

Priča koja ima dvije strane, kao i kruh. Postoji kora, onaj dio koji nije baš ugodan, i mekani, ugodni dio. Ovaj susret pripada ugodnom dijelu jer susrećem i upoznajem nove ljude. Poznatost ima i određenu odgovornost tako da biti poznat nikako ne znači samo šetati po svijetu i pokazivati se. Za nekoliko ću dana biti u Strasbourgu i nije mi svejedno što ću tamo reći. Možda ćete me bolje razumjeti kada vam kažem da sam prvi put u Strugi predstavljao Hrvatsku kada sam imao dvadesetak godina. Bila mi je to velika stvar jer sam predstavljao svoj narod. Svi mi, svaki pojedinac – ti  predstavljaš svoj narod, bez obzira čime se baviš. Kakav si ti, takav je i tvoj narod. Često naše misli oblikuju našu budućnost i stvarnost.

Saznali smo da ste se školovali u Gradu Ljubavi. Kako vam je bilo u Parizu?

Kada sam bio u Parizu, zavolio sam Hrvatsku. Bilo mi je to jedno otkriće jer sam tada shvatio što mi znači moja domovina i donio sam odluku da nikada neću napustiti Hrvatsku. Ispričat ću vam jednu zanimljivu priču. U to sam vrijeme bio mlad dečko, tamo sam se školovao i radio. Poslodavac kod kojega sam radio saznao je da 19. kolovoza imam rođendan pa mi je za nagradu platio put u Chartres i Versailles. Zamislite koliko bi čovjek u Hrvatskoj morao raditi da mu poslodavac plati takav put. Ali ne samo da ga je platio, nego je i išao sa mnom. Sjedili smo u Dvorcu Versailles, a pored nas je sjedila jedna obitelj iz Kanade, muž i žena s kćerčicom. Moj je poslodavac bio vrlo dinamičan i šaljiv čovjek pa se raspričao s njima. Kada je taj Kanađanin čuo da sam ja mladić od dvadeset godina koji govori francuski, talijanski i engleski koji mi nisu materinski jezici, odmah me pozvao da idem s njim u Kanadu. Ponudio mi je posao i sve što treba, ali je povukao ponudu kada sam najprije htio otići svojoj kući. Nisam pao na tu ponudu i mislim da nisam pogriješio. Pisac mora biti sa svojim narodom bez obzira gdje taj narod bio i što proživljavao. Mislim da će se prevariti mladi ljudi koji odlaze van kada shvate da nisu na pravom mjestu.

Gdje ste najčešće pisali knjige?

Svake godine odlazim u neku kuću gdje mogu biti sam. Jedne sam godine radio u brvnari. Dva smo sata krčili šumu da dođemo do nje i tamo ništa nisam imao osim laptopa i mobitela. Živio sam u najprimitivnijim uvjetima kao Robinson Crusoe i tamo sam dovršio tri svoje knjige. Bivši je vlasnik brvnare zasadio mnogo voća uokolo tako da je bilo kao u zemaljskom raju. Prvih 12 dana nisam mogao ništa od tišine dok se nisam pomirio s njom. Neugodan je osjećaj biti sam usred šume, a najneugodnija pomisao na to da bi netko mogao doći usred noći tko je npr. stradao u prometnoj nesreći – izaći tada van ili ne?

Koliko vam je trebalo da napišete jednu svoju knjigu?

Najduže što sam radio je knjiga za odrasle Šetnja sa starcem – za nju mi je trebalo oko 7 godina, ali i  Sijač sreće je knjiga koja je nastajala preko 20 godina.  Nisam ju pisao stalno, nego sam u međuvremenu objavljivao priče.

Imate li kakav hobi?

Volim filmove i ozbiljnu glazbu. Kada na radiju zasvira ozbiljna glazba, nikada ne mijenjam stanicu. Volim čitati knjige, puno šetati, družiti se s prijateljima.

Pišete li sada nekakvu knjigu? Ako da, možete li nam otkriti naslov te knjige?

Ne bih odao naslov knjige. Prošle sam godine objavio Izabrana djela, komplet od osam knjiga za školski program, ali je nakladnik htio i dva nova naslova pa sam napisao roman Prva kravata. To je jedna ljubavna priča koja je u sastavu Izabranih djela i uz njega se nalazi još jedna autobiografija. Trenutno radim drugo kolo Izabranih djela gdje će također biti osam knjiga. Neke su od njih već napisane, ali će biti u tom novom kompletu.

Koja Vam je najdraža knjiga koju ste pročitali?

Svaki dan po malo čitam Bibliju zato što sam otkrio da je to priča o čovječanstvu i mojemu narodu, ali i priča o mojemu životu. U 5. sam razredu otkrio životopise poznatih ljudi. Puno sam ih pročitao, npr. o Mahatmi Gandhiju, o Nikoli Tesli, pa me kao dječaka impresioniralo kada sam shvatio da su oni bili djeca isto kao i mi. Kada je Tesla bio dijete, imati bombon bilo je kao danas imati Mercedes. Tesla svoj bombon nije pojeo, nego ga je dao prijatelju. To je za mene bilo veće od svih njegovih izuma jer je to nešto što mogu i ja napraviti – to me zadivilo. Kada bih se zaljubio u nekog pisca, pročitao bih sva njegova djela. Sjećam se da sam čitao Šolohova dok nisam pročitao sve što je napisao. Dok sam bio dječak, nisam znao što ću biti, ali sam znao da nikada neću studirati francuski, a sada sam profesor francuskoga. Na studiju sam prevodio Racinea, Baudelairea i to me jako zanimalo, toliko da sam u to vrijeme govorio u metru i rimama.

U Divljem konju nas obasipate mnoštvom kršćanskih simbola. Zašto ste ih koristili?

Odgovorimo na pitanje: Što je moderna književnost? Ima dosta pisaca koji žele nešto moderno, neće više hodati na nogama, nego na glavi i kažu da je to moderna književnost. Ljudi koji to čitaju misle da je to tako. Moderna književnost je način da se temeljne istine svojemu naraštaju, ljudima s kojima živiš, napišu jezikom koji taj naraštaj razumije. Kada biste vi sada čitali knjige Gundulića i Držića, bacili biste ih jer ne biste ništa razumjeli, ali vrijednosti iz tih knjiga ostaju sve do danas. Iste vrijednosti treba sačuvati, ali progovoriti preko zanimljivih i jasnih tema koje vi razumijete.

U čemu pronalazite inspiraciju za pisanje?

Nadahnuće je muza, a ona je žensko. Ako stalno trčiš za curom, onda će ona misliti da te uvijek može imati pa se okrene i neće te više ni pogledati. Ja nikada ne radim tako, nego pustim da muza ne bude sigurna hoću li ju pogledati pa mi dođe kada kosim travu ili sadim voćke da provjeri jesam li zaboravio na nju. Drugi dio priče je Michelangelo koji je oslikao Sikstinsku kapelu. Na slici su i dva prsta koja se ne dodiruju – jedan je prst ljudski, a jedan Božji. Između njih mora kresnuti iskra, a iskra je zapravo nadahnuće. Nisi gospodar inspiracije.

Koji Vam je najdraži kolega pisac?

Sve sam svoje prijatelje stekao preko pisanja. Družio sam se s gotovo svim piscima koje imate na svojim koricama. Kada sam kupovao kuću, nisam mogao dignuti kredit, nego sam sve morao isplatiti u gotovini. Svi su me prijatelji zvali, slali i donosili novce tako da sam ih morao zaustavljati jer sam u jednom trenutku imao i previše. Ja se ne bih tako usudio dati nekome novac i shvatio sam da oko mene žive bolji ljudi nego što sam ja. U teškim se situacijama vidi s kim čovjek živi.

Koja je Vaša poruka mladima?

Svaki bi čovjek trebao biti ono što jest. Mala je to stvar, ali silno velika. Ako ja sjedim i razgovaram s tobom, a u isto vrijeme razmišljam kako će biti u Kaptolu gdje idemo poslije, što je onda to? Tada nisam cjelovit, nisam duhom i tijelom na istom mjestu. Evo jednoga primjera: jedna političarka treba održati govor i u jednom trenutku shvati da joj je poderana čarapa. Ako izađe pred ljude i govoreći bude mislila na poderanu čarapu, cijela će dvorana vidjeti tu čarapu, ali ako ona bude hrabro govorila i mislila na to što govori, nitko neće vidjeti da je čarapa poderana.

Važno je biti ono što jesi – svatko je od nas čudo.

Ljudi jedni drugima daruju razlike.

Kada sam bio srednjoškolac, bio sam zaljubljen u jednu manekenku koja mi je rekla: „Ti si drag dečko, šteta što imaš „oks“ noge.“  To me jako povrijedilo jer je to nešto što nisam mogao promijeniti. Kada sam se oženio, supruga mi je rekla da je na meni prvo vidjela noge.

Završit ću s Divljim konjem. Kada napišem neki rukopis, dajem ga određenim ljudima da ga pročitaju prije nego ga objavim. Kada sam napisao Divljeg konja, dao sam ga prijatelju koji mi je rekao:

„Nemoj se nikada rugati čovjeku za ono što ne može promijeniti.“ 

Dao mi savjet za sva vremena pa sam ga htio prenijeti i Vama. 

Zahvaljujemo dragom književniku što je posjetio našu Školu, svim učiteljima koji su uveličali ovaj susret i našim učenicima kojima će ovi trenutci zauvijek ostati u sjećanju.

                         Biljana Marković i Maja Pranjić, učiteljice Hrvatskoga jezika