Osnovna škola Antuna Kanižlića Požega

Nekad se vjerovalo da su urođene mentalne sposobnosti nepromjenjive. Drugim riječima, da postoje „dobri“ i „loši“ učenici. Danas je poznato da se vještine mišljenja, učenja i pamćenja mogu unaprijediti odgovarajućim treningom, odnosno, da urođene mentalne sposobnosti nisu toliko ograničavajuće kao što se nekad mislilo. S obzirom na to, postavlja se pitanje kako učiti, odnosno, kako ostvariti svoj potencijal. 

 Priprema za učenje

Kao za bilo koju drugu važnu aktivnost, za učenje je također potrebna priprema.

Važno je osigurati vanjske preduvjete, kao što su vrijeme i mjesto rezervirani samo za učenje. Vrijeme za učenje poželjno je unaprijed isplanirati – odabrati vrijeme tijekom kojeg ne postoje druge obveze, upozoriti druge o svojoj nedostupnosti u to vrijeme, kako ne bi bilo prekida ni poziva te isključiti računalo i mobitel. Da bi se neometano moglo učiti, mjesto učenja također treba pažljivo odabrati.

Ako učenik nema vlastitu sobu, može naći prostor u kući koji je odvojen od ostatka kuće (zidom, zavjesom, policom) ili koji se najmanje koristi. Prostor bi trebao biti uređen u skladu s njegovom namjenom. Dakle, dobro je izbaciti slike i predmete koji podsjećaju na neke uspomene, a staviti sat, kalendar i ploču na koju se mogu pričvrstiti ceduljice s podsjetnikom na važne zadatke. Skidanje ceduljice s ploče po završetku zadatka pružit će osjećaj postignuća i poslužiti kao motivacija za dalje. Prostor je dobro opskrbiti priborom (papiri za skice, olovke, markeri, rječnik stranih riječi i stranog jezika, atlas) kako se učenje ne bi prekidalo zbog traženja pribora.

Unutarnji su preduvjeti učenja usmjeravanje i održavanje pozornosti na materijalu koji treba naučiti. Učenik koji često ogladni ili ožedni tijekom učenja, jedva čeka napraviti stanku, za vrijeme učenja razmišlja o drugim stvarima, sanjari i slično, ima slabu pozornost. Ona se, na sreću, može poboljšati, odnosno, mentalna se kondicija može izvježbati. Najprije je potrebno odstraniti distraktore (ono što bi moglo privući pozornost) poput glazbe, uključenog Facebook profila i slično. Nakon toga treba napraviti plan učenja – krenuti s manjim dijelom gradiva pa ga postupno povećavati, udubljujući se pritom u materijal.

Ako misli lutaju, treba se iznova vraćati na ono što se čita i nastojati razumjeti tekst. Nakon naučenog odlomka ili cjeline, učenik se može nagraditi telefonskim razgovorom, ustajanjem od stola, odlaskom u šetnju/na kavu ili sličnom aktivnošću. Nakon nagrade, treba početi s učenjem novog odlomka. Vježbom bi pozornost trebala jačati, a učenik bi trebao postati sposoban udubiti se u gradivo čim počne čitati i ostati koncentriran sve duže i duže.

Kako učiti?

Učenje je usvajanje novih informacija, novog znanja. Mnogi misle da učiti znači pamtiti. Takvo shvaćanje učenja podrazumijeva mehaničko učenje – kad se nešto nauči napamet i može se ponoviti točno kako je naučeno. Većinu stvari nije dobro učiti na taj način. Većina se stvari može i treba naučiti s razumijevanjem i povezujući s postojećim znanjem. Takvo se znanje teže zaboravlja. To znači da, što više znanja osoba ima, to lakše ona stječe i zadržava novo znanje. Zato je u početku teško i naporno učiti, a ponešto se mora učiti i napamet.

Učenje s razumijevanjem pojam je o kojemu učenici često slušaju, a rijetko im se kada pokaže način na koji se „uči s razumijevanjem“. Čak ni na najvišim obrazovnim razinama, među studentima, vještine učenja nisu dovoljno razvijene. Udžbenici studenata nerijetko su u potpunosti podcrtani što šalje poruku da studenti ne znaju učiti i ne prepoznaju glavne ideje i pojmove u tekstu.

Učenje s razumijevanjem sastoji se od dvije faze – pronalaženja bitnih činjenica i njihovog povezivanja s postojećim znanjem.

Svaki tekst ima osnovnu misao, ono što je bitno, kao i dio teksta koji objašnjava osnovnu misao i bez kojeg se može. Razumijevanje prilikom učenja odnosi se upravo na odvajanje važnog od nevažnog. Ono što je važno odgovara na pitanje „O čemu se radi u ovom odlomku?“, pri čemu je dobro pronaći rečenicu koja daje odgovor na to pitanje. Obično su glavne točke teksta vidljive iz naslova i podnaslova u udžbeniku. Kako bi se stvorila slika o onome što treba naučiti, dobro je pregledati čitav materijal odmah na početku (naslov poglavlja, podnaslove, crteže, naslove crteža). U pronalaženju i pamćenju bitnog može pomoći podvlačenje (jedna do dvije rečenice u odlomku i samo bitni dijelovi rečenice; vježbati podvlačenje u svakom tekstu koji se čita), zapisivanje bitnog, stavljanje vlastitog naslova (lako je pronaći što je bitno u tekstu ako mu se pokuša dati naslov) i izrada sažetka od svih bilješki.

Povezivanje s prijašnjim znanjem postiže se traženjem primjera, povezivanjem s vlastitim iskustvom i prepričavanjem teksta svojim riječima. Tijekom čitanja dobro je pokušati se prisjetiti primjera ili zamišljati, sjetiti se sličnih stvari, prethodnog znanja o onome što se čita. Moguće je povezivati informacije iz jednog gradiva/predmeta (npr. zemljopis) s informacijama iz nekog drugog predmeta (povijest) ili s osobnim iskustvom (putovanje u zemlju o kojoj se uči, film snimljen u toj zemlji i sl.).

Na kraju učenja dobro je sažeti pročitano – zatvoriti knjigu i prisjetiti se glavnih misli. Njih je korisno pokušati glasno izreći, ponoviti nekoliko puta i zapisati. Izrada kognitivne mape  može poslužiti boljem uočavanju strukture među pojmovima koji su objašnjeni u tekstu. Učenje je završeno kad se bez gledanja u knjigu mogu ponoviti sve glavne misli i sažetci.

Neke se stvari ipak moraju naučiti napamet – pjesme, broj stanovnika u glavnim gradovima, površine država i sl. Međutim, to je također moguće olakšati organiziranjem učenja. Primjerice, cjelina se može razdijeliti u manje dijelove koji se najprije zasebno, a zatim skupno uče, učenje se može vremenski rasporediti kroz više dana, a mogu se koristiti i metode koje olakšavaju mehaničko pamćenje, odnosno, koje pomažu u pamćenju materijala koji ne zahtijeva razumijevanje (tzv. mnemotehničke metode).

Kako dobro riješiti test?

Kada je gradivo dobro naučeno, preostaje pokazati stečeno znanje na testu. Za uspjeh na testu potrebne su, osim naučenog gradiva, i vještine rješavanja testova.

Na test treba doći odmoran, sit, opušten, bez žurbe. Važno je ponijeti potreban pribor, pozorno slušati upute nastavnika i ako je potrebno zapisati u koliko sati završava test. Prije rješavanja dobro je zapisati svoje ime i prezime na sve papire kako se to kasnije ne bi zaboravilo učiniti, pažljivo pročitati upute na testu i svakako pitati ako nešto nije razumljivo.  Mudro je planirati rad i rasporediti vrijeme rješavanja – pregledati cijeli test i procijeniti koliko je vremena na raspolaganju, preskočiti pitanja na koja se ne zna odgovor i vratiti se na njih kad se sve ostalo riješi.

Dobro je početi s lakšim pitanjima i zadacima prepoznavanja (pitanja s ponuđenim odgovorima, tzv. „pitanja na zaokruživanje“) tj. s gradivom koje se bolje poznaje. Ne treba predati test prije isteka vremena predviđenog za rješavanje. Ako je test riješen prije isteka vremena, bolja je opcija provjeriti napisano. Nakon predavanja testa, dobro je da učenik kod kuće pogleda odgovore na pitanja koja nije znao riješiti i nauči ih.

…i to je sve?

Kao što se da naslutiti, za dobar školski uspjeh nije dovoljno imati visoke mentalne sposobnosti; „biti pametan“. Potrebno je ulagati napor i razviti neke vještine neophodne za lakše i bolje učenje. Osim vještine učenja i rješavanja testova, potrebne su, primjerice, i vještina čitanja, vještina pisanja te dobar pristup učenju matematike.

Čitanje je među najvažnijim preduvjetima dobrog učenja. Najveći dio onoga što se uči dostupan je u pisanom obliku. Loši čitači trude se dobro pročitati svaku riječ i otkriti što ona znači. Dobri čitači traže smisao, značenje u svakoj rečenici, a zatim smisao svakog odlomka. Na kraju razjasne ono što im je bilo nerazumljivo. Kad im je jasan dio koji su pročitali, pokušavaju predvidjeti što slijedi. Letimično se vraćaju na ono što su ranije pročitali i povezuju to s onim što upravo čitaju. Također, čitaju svakodnevno.

Dio je samostalnog učenja i pisanje zadaća ili zadaćnica. Nije dovoljno poznavati gradivo da bi se dobro napisala zadaća. Izrada zadaće uključuje još i poznavanje gramatike i pravopisa, prikladnog rječnika te određenih shema koje se koriste u objašnjavanju gradiva. Prije početka pisanja, treba razmisliti o onome što se želi reći, koju poruku se želi poslati. Najopćenitiji plan dobro je načiniti u glavi – tekst mora imati početak, sredinu i kraj. Mogući su različiti oblici kompozicije. Može se početi primjerom ili se, recimo, priča može ispričati od kraja prema početku. Kad se počne pisati, treba pisati jednostavno, pisati cjelinu. Ne treba se previše zadržavati na uljepšavanju rečenice, nego pustiti da pisanje slijedi misao. Kad se napiše sve što se htjelo reći, tad kreće ispravljanje.

Prvo treba ispraviti kompoziciju ako je potrebno – promijeniti redoslijed odlomaka, rečenica u odlomku, riječi u rečenici. Zatim treba izbaciti rečenice koje ponavljaju već izrečeno i one koje ništa ne objašnjavaju te ispraviti one rečenice koje su nejasne. Nakon toga treba pogledati jesu li upotrijebljene riječi prikladne, jasne. Treba izbaciti suvišne riječi, a one koje se ponavljaju zamijeniti drugima. Ukoliko je to moguće, dobro je da se tekst ostavi postrance dan ili dva, a zatim se ponovno pregleda i ispravi (pravopis – č i ć, ije i je, točke i zarezi). Tada je tekst vjerojatno spreman za predaju. Pisanje je, dakle, velikim dijelom razmišljanje o napisanom i ispravljanje napisanog.

Matematika je obavezan predmet u svim razredima osnovne i srednje škole, element je koji se boduje pri upisu u prvi razred srednje škole, obavezan je predmet na državnoj maturi te je često jedan od kriterija za upis na različite fakultete. Opravdano je stoga reći da dobar dio ukupnog školskog uspjeha ovisi o njoj. Nije neshvatljivo da se dio učenika boji matematike. Strah djelomično proizlazi i iz nepovjerenja u vlastite sposobnosti razumijevanja brojeva. Mnogi učenici ne uviđaju da matematičko mišljenje koje se od njih traži tijekom školovanja ne zahtijeva posebne sposobnosti; da se ono, uz dovoljan trud, može naučiti poput svega ostaloga.

Učenik treba analizirati gdje zapinje u rješavanju zadataka; koji je osnovni manjak znanja. On treba nastojati razumjeti kako i zašto se rješava pojedina vrsta problema – pročitati udžbenike, pitati nastavnika ili dobrog matematičara iz razreda. Također treba pratiti na satu matematike kako se rješavaju zadaci, pitati zašto, pitati sve što je nejasno. Dobro je kod kuće ponoviti zadatke s nastave polaganijim tempom, s razumijevanjem. Domaću je zadaću dobro raditi isti dan kad je bio sat matematike. Poželjno je čitati matematičke knjige kako bi se uvidjelo da je matematika zanimljiva i ima puno primjera u stvarnom životu.

…i to JE sve!

Samostalno učenje na način opisan u tekstu i praćenje nastave s razumijevanjem (svrhovito slušanje, pravljenje bilježaka, povezivanje i usporedba s postojećim znanjem) trebalo bi polučiti željeni uspjeh. Pritom valja imati na umu da se „odlikašem“ ne postaje preko noći, već dugotrajnim trudom, razvojem pozitivnih očekivanja i vjerom u sebe.

Izvor: http://www.istrazime.com/