Osnovna škola Antuna Kanižlića Požega

Početak škole i prvo polugodište donosi puno promjena u život djeteta i one se reflektiraju na cijelu obitelj. Živjeti u školskom sistemu nije lako, često niti ugodno i neka će djeca (ali i roditelji) trebati mnogo energije, truda i kockanja s integritetom da završe školu

Većina roditelja prije i tijekom početka škole razgovaraju s djecom u namjeri da ih što bolje pripreme – za polazak u prvi razred (osnovne ili srednje škole) ili za početak nove školske godine. No zapravo je ključno da se roditelji i sami pripreme za ovu promjenu i vide kako se oni osjećaju u novoj situaciji. 

Često kada se javljaju novi i značajni događaji u životu djeteta i cijele obitelji (a polazak u školu to je) roditelji se usmjere na djecu, a zaborave i preskoče sebe, svoje doživljaje i reakcije. Ponekad ih nisu niti svjesni. Naravno bitna su i djeca i roditelji, no krenimo od roditelja.

Ne opterećujte djecu svojim brigama

Za roditelje školarca-početnika može biti zanimljivo da osjete sebe - kako je to njima, koji su njihovi strahovi, brige, nesigurnosti, a čemu se vesele vezano uz početak djetetovog školovanja? Kakav je bio njihov prvi dan u školi, kako je bilo biti učenik prvog razreda? Ono što je ohrabrujuće i ugodno neka podijele s djetetom, a ono što ih brine, kao i svoja loša iskustva neka zadrže za sebe ili podijele s odraslima. Nema nikakve koristi od opterećivanja ili plašenja djeteta. 

Zašto je to važno? Kroz ta sjećanja roditelji mogu u sebi pronaći više razumijevanja i empatije za sve ono s čim će se dijete susresti započevši svoj život u sistemu – u školskom sistemu. Ovakvo preispitivanje pomoći će roditeljima i da svoje brige, strahove, očekivanja i neispunjene ambicije ne prevale na djetetova leđa, nego da ih probave sami sa sobom, partnerom, prijateljima. 

Polazak u školu utječe na cijelu obitelj

Početak škole donosi puno promjena u život djeteta i one se reflektiraju na cijelu obitelj. Sada se u planiranje obiteljskog života uključuje i školski raspored, a školovanje nosi i nove odgovornosti za roditelje, poput odlazaka u školu, razgovora s nastavnicima, praćenje kako je djetetu u školi, pomaganje u učenju, nošenje s djetetovim uspjesima i neuspjesima. Razlika je naravno ima li u obitelji već školarca, ili se svi po prvi put susreću s prvim razredom. Mnogi roditelji prolaze kroz muke što i kako sa zadaćama i povratnim informacijama iz škole kada one nisu baš sjajne. Važan je i financijski aspekt školovanja koji je danas opterećujući za mnoge obitelji u Hrvatskoj. 

I dijete sada ima svoje 'radno mjesto'

U mnogim zemljama, pa tako i kod nas, živjeti u školskom sistemu nije lako, često niti ugodno i neka će djeca (i roditelji) trebati mnogo energije, truda i kockanja s integritetom da završe školu, pri čemu ne mislim samo na učenje gradiva. Ako su roditelji toga svjesni na samom početku – ne da bi sebe ili djecu plašili – nego samo zato da od početka budu uključeni u djetetov unutarnji  i školski svijet i da im budu oslonac, onda je to izvrsno. 

Početkom pohađanja osnovne škole možemo reći da dijete dobiva "radno mjesto" – mjesto na koje odlazi svaki dan (odnosno mora ići, za razliku od vrtića), ima obaveze i dužnosti, i to ne samo kada je u školi, nego i po povratku kući. Ima kraće i duže praznike, ocjenjuje se njegova uspješnost i slično. Školovanjem dijete postaje dio društva u kojem više nije pod potpunim nadzorom roditelja.

Osim gradiva, usvaja mnoge norme i pravila ponašanja, upoznaje se s učiteljicom, poslije s nastavnicima, očekivanjima odraslih, sa svijetom druge djece, ima nove doživljaje i izloženo je sasvim novim situacijama - što znači da intenzivno uči na emocionalnoj i socijalnoj razini. 

Zašto je važan prirodni autoritet učitelja?

No kada kažem učenje, tada školski sistem (a i mnogi roditelji) ne misle na emocionalno i socijalno učenje, nego na učenje gradiva. Na žalost školstvu nedostaje značajna karika koja kaže da i o emocionalnom stanju djeteta ovisi kako će moći intelektualno obraditi sadržaj. 

Možete li išta naučiti kada ste tjeskobni? 

I druga karika koja je na sreću kod mnogih nastavnika tu, ali ponekad i nedostaje, je ljubav nastavnika prema predmetu i djecite njegov prirodni autoritet (koji nije utemeljen na ulozi nastavnika). Tada u učenju ima uživanja i oduševljenja, na osnovu čega mnoga djeca zavole predmete i školu, čak kasnije odluče studirati predmet koji su voljeli. Ako se sjetimo koji smo predmet voljeli – najčešće je to predmet nastavnika kojim smo bili oduševljeni. Vrijedi i obratno, naravno. 

Još jedna stvar koja na početku škole djeci puno znači je odnos s učiteljicom – je li "kliknulo" ili nije. Djeca  u osnovi silno žele biti prihvaćena i povezana s učiteljicom, a to puno znači i roditeljima od kojih često čujemo "Ah, sreća, imamo super učiteljicu". Isto se događa i u ostalim razredima – važna je kvaliteta odnosa koju djeca uspostavljaju s nastavnicima. 

U koži djeteta i nastavnika 

Važno je da roditelji znaju da, na žalost, školski sistem nije oblikovan da osnaži procese koji bi olakšali učenje o sebi i drugima, nego su oni stavljeni u drugi plan, odnosno uopće nisu u planu. U prvom planu je učenje nastavnog gradiva koje služi da ga se reproducira, a u drugom planu je odgojna dimenzija koja se često svodi na reagiranje na "odstupajuća ponašanja" (kada se ne poštuju pravila), te na nagrade/pohvale i kazne (opomene, isključenja).

Dobrobit djeteta nije u fokusu škole jer škola najčešće reagira kada postoje destruktivna ponašanja koja ometaju odvijanje nastave, nokada je dijete depresivno i npr. samoozljeđuje se -  odnosno kada je destruktivno na unutra i mirno na van - s tim škola lako izlazi na kraj jer često je s takvom djecom najlakše. Njihovo stanje nitko dugo vremena ili nikada niti ne primjećuje. Pretužna istina je – ponekad niti roditelji. 

Ovdje je za djecu i roditelje, u sistemu kakav je, pitanje sreće imaju li učiteljice, nastavnike, stručne suradnike, ravnatelja (ili barem nekog od njih) koji su po prirodi osjetljivi za djecu, a ne samo učenike. 

Pri tome sam sigurna da većina djelatnika škola posvećeno i s ljubavlju radi ovaj težak posao, no kada gledamo njihovu poziciju – to je tema za sebe. Papirologije i procedure kojima se bave često nemaju ama baš nikakve veze s odgojem i obrazovanjem, nego s birokracijom. Priprema planova i slične aktivnosti nadilaze svoju osnovnu svrhu i postaju znatan dio nastavnikovih birokratskih aktivnosti.  
Mnogim djelatnicima škole je teško i u nošenju s odnosima u kolektivu, nekim roditeljima i djecom s kojima jednostavno ne znaju "kako izaći na kraj". 

U čestom kontaktu s djelatnicima škola čujem da je stoga teško voditi računa o emocionalnom i socijalnom dijelu djetetovog bića i drugačijim potrebama koje, u osnovi, svako dijete ima. Malo je vremena, puno je gradiva (i birokracije), nastavnici slijede planove i moraju ih opravdati, što je u opisu njihovog radnog mjesta. I ovdje nastaje jaz između onoga što bi mnogi ljudi koje rade u školama htjeli – biti uz djecu i  količine vremena i kompetencija koje imaju da na adekvatan način budu s djecom (i roditeljima).

U društvu je malo podrške za potrebe djelatnika škole. Slaba je svijest o daljnjem razvoju i drugačijem pristupu u obrazovanju nastavničkog kadra koji jednostavno treba nove i drugačije kompetencije u izgradnji odnosa s djecom, mladima i roditeljima. 

Odnos roditelja i škole

Važno je također da roditelji ili osobe koje brinu o djetetu grade odnos s djelatnicima škole koji su u kontaktu s djetetom. U našem društvu koje je siromašno dijalogom  krajnji je čas da naučimorazgovarati o poteškoćama i problemima i različitim viđenjima situacije i djeteta (dijete se može različito ponašati kod kuće i u školi, što je roditeljima ponekad potpuno nepoznato). Zato nam je potreban razgovor i poštovanje, umjesto zauzimanja strana, napadanja nastavnika, kritiziranja djeteta. 

Najvažnije je da roditelji stave svoja očekivanja sa strane i budu osjetljivi na stvarnost – kako se dijete intelektualno, emocionalno i socijalno nosi sa školom. Kada su zabrinuti ili nezadovoljni temama vezanim uz školu, preporuka je da razgovaraju s djetetom te uljudno zatraže razgovor s nastavnicima, stručnom službom, ravnateljem. Zaboravljamo, a puno znači da zatražimo sastanak s djelatnicima škole i kažemo im, kada tako mislimo i osjećamo, koliko smo sretni i zahvalni što su baš oni nastavnici djeci i da im se zahvalimo za sve što čine. 

Izvor:http://www.klokanica.hr